VIŠNJA

 

 

 

 

 

Višnja u njenom vrtu opet se zaodjenula bijelim  cvjetovima. Njena mi krošnja liči na grudvice snijega  koje je neko pažljivo naslagao po granama, a grane na tanke ruke koje su posegnule za nečim nevidljivim i dalekim. U topla proljećna jutra, dok prolazim njenom ulicom, uskom i malo strmom, s otvorenim pogledom na more, svaki put zastanem da se nadišem mirisa.

Kiše su česte u našem gradu. Čim se iza Učke pojave oblaci, nije daleko do prvih kapi. Strahujem za višnju i njene cvjetove. Ako bude lijepih dana, oni će se zadržati dugo. Počnu li kiše, ove ljupke latice razlepršaće se po vrtu. Ništa onda neće ostati od njene ljepote.

Gdje je sada Kati? U kojem gradu, u kojoj ulici? Ima li višnju pod prozorom i more u blizini? I da li je dječaci i tamo vole kao što smo je mi voljeli i čeznuli za njenim osmijesima?

Sve je počelo onog dana kada je u naš razred došla Kati. Kati kao sunce, Kati kao radost, Kati kao osvježenje u našim očima.

Naša razrednica je iznenada ušla u učionicu. Za njom je koračala nova učenica. Bilo je to lijepo iznenađenje za sve nas.

- Od danas imamo novu učenicu - rekla je razrednica.

- Zove se Kati, Kati Vegel. Vi ćete joj pomoći da se što prije navikne na promjenu.

- Ih, što je nalickana! - otelo se Filozofu.

- Opet ti! - rekao je Cezar i pritisnuo mu nos o klupu.

- Nisam htio, razrednice. Otelo mi se, šta mogu - izvinjavao se Filozof našoj razrednici, šireći svoje  ruke i velike buljave oči.

 Kati se nije naljutila. Samo se nasmiješila i pogledala prema Filozofu. Njemu su se zacrvenili uši i obrazi kao da ih je obliznuo plamen.

- Moramo joj naći mjesto gdje će sjediti. Da vidimo - rekla je razrednica i počela pogledom pretraživati razred. - Evo, ovdje! Filozofe, od danas ćeš imati koleginicu.

- Nemojte, razrednice, molim vas. Tako sam se dobro navikao na Cezara.

- Naravno, sve prepisuješ od njega. Ovako ćeš biti i mirniji.

Cezar je oslobodio klupu i prešao kod mene koji sam do tada sjedio sam jer mi je drugar otišao u drugi grad. Zašto tada razrednica nije Kati stavila da sjedi kod mene? Nikada to neću znati, a toliko sam to priželjkivao. Filozof je s dubokim naklonom pokazao Kati slobodno mjesto, na što je cijeli razred prasnuo u smijeh. Kati se opet samo blago nasmiješila, pružila ruku Filozofu i sjela na svoje novo mjesto.

Sjedila je paralelno sa mnom. Mogao sam je mirno pogledati. Bila je lijepa. Imala je svijetlu kosu spletenu u debelu pletenicu, plave oči, malo prćast nos i duge, vrlo duge i tanke prste... Okrenula  je  glavu prema  meni jer je osjetila da je gledam. Morao sam brzo oboriti pogled. Ali, taj sam njen pogled zapamtio zauvijek. U njemu je, čini mi se, bilo neke sjete i znatiželje, a možda i ljubavi na prvi pogled. Ili mi se samo činilo.

Od tada su počeli ljubavni jadi dvanaest dječaka iz našeg razreda. Ko će osvojiti srce Kati Vegel? Ko će biti taj srećnik koji će je odvesti u jedino gradsko kino i negdje u zadnjem redu šaputati joj prve ljubavne riječi? Ko će je držati za ruke i voditi na more?

- Ja sam je vodio na sladoled - hvalio se Stole.

- Lažeš - prekinuo ga je Ćukalo. - Lažeš. Ti si škrtica, i da je pristala, ti je ne bi odveo. Sam bi smazao bure sladoleda.

- Majke mi! Jeli smo sladoled već tri puta - kleo se Stole.

- Od mene je posudila ljubavne pjesme - izjavio je Aco Broćilo. - Podvukla je neke stihove. I to one... znate...

- I ti lažeš - Ćukalo je i dalje bio nepovjerljiv. - Ima ona knjiga koje ti ne možeš ni zamisliti. Stari joj je kapetan vojnog broda i ima para da je obuče u zlato, pa može da dobije što poželi... sve, baš sve.

- Pa šta, i nije baš čemu. Ima krive noge - rekao je Tešić.

- Idiote! - proderao se Rade. - Ti si slijep.

- Vidio sam je s mamom na Slatini... - javio se Gaša Klupoder. - Imala je smiješan šeširić na glavi...

- Ljudi, svi ste vi lažljivci. Ne gleda ona nas - prekinuo ga je Ćukalo. - Za nju smo mi bijeda. Jednostavno to - bijeda. Evo, na primjer, pogledajte mene! Kao da sam skitnica. Baš ona obraća pažnju na ovakve.

- Nećemo je pustiti drugima - odjednom će Visoki Ce. - Ona je naša Kati.

- Naša, naša... - tužno ga dočeka Ostoja. - Ali strašno se pravi važna...

Ćutao sam. Kati je za mene bila oličenje čistote i ljepote. Svaki dan je dolazila uredno počešljana i nasmiješena. Bila je pažljiva prema svima. Brzo se priviknula na novu sredinu. Otac joj je bio oficir na vojnom brodu, a majka nije radila. Viđao sam ih kako skupa sjede u vrtu i čitaju, šetaju pored mora ili odlaze na Učku.

Trudili smo se da nas Kati zapazi. Bilo je tu svega i svačega - ljubavnih pisama, poruka, anonimnih ceduljica, a gradski zidovi su plaćali svoj danak grafitima kojima smo ih ispisivali. Oni hrabriji skakali su sa najviših stijena u more, ronili, penjali se na opasne litice... šta sve nismo radili da nas Kati zapazi! Ona je za sve bila zainteresovana, svemu se divila, ponekada čudila, uvijek smijala, i... ništa. Kati Vegel je ostajala naša velika tajna, nepoznanica, zagonetka koju nismo mogli da odgonetnemo, čežnja i inspiracija za dječačke snove.

Šta sam ja mogao učiniti za Kati Vegel, ja siromašni dječak lučkog radnika, skroman u svemu i nekako stidljiv i usamljen  među svojim drugarima. Svi su se već ispucali, a ja nisam imao šta da joj pokažem. Uvijek sam bio žgoljavi mršavko. U našoj kući, od kada znam za sebe, jede se skromno. Oblačimo se uvijek kupujući na rasprodaji. Kada dođe zima, nije mi toplo. I ako imam debeli kaput ili džemper, on je za nekoliko brojeva veći. Sve nasljeđujem od starijeg brata. Kada je toplije, nemam lijepu košulju. Ona je uvijek isprana i blijeda. Nemam ni lijepu frizuru. Moj frizer je majka sa svojim makazama, pa kako ispadne. Nemam svoju sobu, radio, ne slušam muziku, a i u kino ne idem često. Tek kada me bez ulaznice propusti hromi Luka. Jedino šta bih joj mogao pokazati jesu moje pjesme. Niko  za njih ne zna. Pišem najbolje sastave u  razredu. Nastavnica ih uvijek čita pred svima. Ona to tako lijepo zna. Ali šta to vrijedi - od kada je Kati došla, nismo imali pismenu vježbu. I ko zna da li bi to za nju nešto značilo. Nemam hrabrosti ni povoda da joj, prvoj i jedinoj do sada, pokažem svoje stihove. Pogotovo nemam hrabrosti da je pozovem u šetnju, u kino ili svojoj kući koja nije daleko od njene vile. I naša je kuća lijepa. Nalazi se uz samo more. Dijelimo je sa jednim komšijom. Bilo bi lijepo družiti se s njom u našem vrtu, pokazati joj zbirku školjki i puževa koje sam sakupio, razgovarati o pročitanim knjigama i gledati u njene lijepe oči, a možda i pročitati pjesmu o njenim lijepim i nježnim rukama.

Ali, umjesto da se iskažem, ja sam se osramotio.

Igrali smo rukometnu utakmicu protiv susjedne škole. Svake godine na dan škole igra se takva utakmica. Kao najbolji strijelac bio sam zadužen da pucam prema golu. Bio sam na muci. Svi su od mene očekivali da dajem golove i, uz ostale, donesem pobjedu. Naš protivnik je bio jak. Rezultat je stalno bio izjednačen. Dao sam, kao i obično, najviše golova, ali nikako da povedemo s većom razlikom. Naša škola ima dobar tim i najbolje navijače. Navijali su uz gromoglasnu viku. Pa ipak, od svih navijača ja sam vidio samo kako Kati radosno plješće rukama za svaki moj pogodak. Trčao sam, skakao, osvajao i gubio lopte, borio se i stalno vidio njeno nasmijano lice koje me bodri. Činilo mi se da je to samo za mene.

Da bih se iskazao, počeo sam se poigravati s protivničkim igračima. Nekoliko puta to mi je i pošlo za rukom. Poveli smo. Raspoloženje naših navijača bilo je na vrhuncu. Dobio sam krila. Ona me gleda, ona mi se divi! Konačno ću osvojiti njeno srce, mislio sam. Ali nisam znao mjeru. Počeo sam sve više da potcjenjujem protivničke igrače. To nije moglo proći nekažnjeno. Njihova ekipa je iskoristila nekoliko mojih neuspjelih parada i primakla se na samo jedan pogodak razlike. Glasovi naših navijača postali su tiši, a protivničkih glasniji. Kada je protivnik izjednačio rezultat - mojom krivicom, osjetio sam strah. Šta ako izgubimo? Šta će reći Kati? Kako ću joj pogledati u oči?

Počeo sam igrati ozbiljnije. Više sam dodavao lopte. Još uvijek sam imao vremena da na trenutak pogledam prema Kati. Stajala je na istom mjestu, uzbuđena, stisnutih ruku, bez osmijeha. Ona je bila svijetla tačka u masi koju sam vidio i čuo. Svi ostali bili su samo sjenke u magli.

Bližio se kraj utakmice. Rezultat je bio neriješen. Onda je protivnička ekipa povela. Sudac je u posljednjem trenutku dosudio sedmerac u našu korist. Moji su odlučili da ga ja izvedem. Nije mi to bilo drago, ali svi su znali da iz sedmerca gotovo nikada ne promašim. Znači, produžetak i možda pobjeda u mojim rukama. Pa dobro, sada ću da izvedem pravu stvar. Stao sam na crtu. Čekao sam da sudac da znak. On nije žurio. Nisam ni ja. Golman se namještao, kočio, strepio. Okrenuo sam se da vidim gdje je Kati. Stajala je uz samu ivicu igrališta. Njene krupne oči bile su nepomične, ruke pritisnute uz obraze, usne poluotvorene... Osjetio sam neku neobjašnjivu radost, snagu i samopouzdanje. Ona me gleda! Sada ćeš vidjeti, Kati, šta je pravi igrač! Sada ćeš vidjeti ko sam! Samo što nisam poletio prema golu.

Nastupila je tišina.

Zamahnuo sam jednom, drugi put i... šta je to? Pa ja sam promašio! Je li to moguće?! Okolo vrisak protivničkih igrača. Moji drugovi stoje zbunjeni. Ne vjeruju. Polagano napuštaju teren oborenih pogleda. Vidim prijekor u njihovim očima. Bijes.

Odlazim polako na klupu i sjedam. Dolazi mi da zaplačem. Šta sam to uradio? Kako sam mogao? Upropastio sam sve. Oborio sam glavu na koljena. Čujem kako se svi udaljavaju. Ostajem sam. Uskoro će početi zakuska, a kasnije zabava. Čujem školski orkestar kako isprobava instrumente. Ostaću ovdje. Nemam volje da idem nikuda. Ja sam jedini krivac za sve. Nikada mi to neće oprostiti moji drugari, nikada. A naročito ona. Ona, mala ljupka Kati Vegel, ljepotica naše škole. Osramotio sam se, strašno osramotio. To ne bi promašilo ni najmanje dijete. Pobjeći ću na more. Tamo mi je uvijek najljepše kada sam usamljen i tužan.

Ustao sam dižući glavu iz dlanova. Šta je to? Ona!!! Kati Vegel stoji ispred mene. Vedra, nasmijana, napućenih usnica, u lijepoj lepršavoj haljini i laganim sandalama na nogama.

- Ti... - čujem njen glas kao najljepšu muziku iz daljine.

- Ti... - mucam zbunjeno gledajući u njene ruke i duge prste.

- Ti nisi ti kriv - kaže Kati. - To se svakome moglo dogoditi. I nisu u pravu što se ljute na tebe. Pa to je samo sport. Drugi put ćete vi pobijediti.

- Ja...ja sam kriv - mucam i dalje osjećajući vatru u obrazima i tlo koje mi izmiče ispod nogu.

- Ne nerviraj se. Ti si, ipak, najbolje igrao.

- Mogli smo pobijediti...

- Mogli ste. Ali zar je to toliko važno.

- Jeste.

- Biće još utakmica.

- Zašto si ostala?

- Ljutiš se?

- O ne!

- Onda je sve u redu. Željela sam da ostanem. Znala sam da ti je teško.

- Ljutiš li se na mene što sam promašio?

- Ma neeee... - otegla je milozvučno. - Ja ni ne volim sport. Svedno mi je.

- Mislio sam da ćeš se ljutiti.

- Ma ne ljutim se. Hoćemo li na zabavu?

- Ja ne bih.

- Zašto?

- Tako, nije mi baš do nje u ovom momentu.

- Onda možemo prošetati. Važi li?

Od toga dana Kati je bila moja. Odlazili smo zajedno u kino, u šetnje pored mora, izlete na Učku, njenoj ili mojoj kući, svuda.

Prolazili su dani, mjeseci, godišnja doba. Kati i ja smo rasli. Kako sam samo volio tu djevojčicu! Kako sam samo volio njene vitke prste u svojoj ruci, njene bistre oči i zvonak glas! Koliko sam lijepih stvari naučio od nje! Više od škole i svih knjiga.

I, kao što to obično uvijek biva, sve što je lijepo kratko traje. Kati je odselila iz našeg grada. Plakali smo na rastanku. Poklonio sam joj svesku sa svojim pjesmama, a ona meni nekoliko lijepih knjiga i jedan prekrasan crtež koji je  sama nacrtala. Bila je pažljiva i dugo mi pisala. Onda je opet selila, jer je njen otac često mijenjao mjesta službovanja, njena su pisma postajala sve rjeđa, a onda s godinama prestala dolaziti. Nisam više znao gdje živi. Bili smo već veliki i odrasli ljudi.

Višnja u njenom vrtu opet se zaodjenula bijelim cvjetovima. Dok prolazim strmom uličicom do mora, mirišu grudvice njenih cvjetova. Zastanem pred velikom kapijom i kao da čujem kako me Kati doziva. Ali trgnem se i znam: to je samo san. Kati je sada u nekom drugom gradu. Pitam se ima li višnju pod prozorom kao što je ova pod kojom smo često sjedili i da li je i tamo vole kao što smo je mi voljeli.

 

NJEŽNE GODINE

 

 

 

 

 

Na kraju grada, preko pruge, kraj bistre zelene rijeke, na livadi s raznobojnim poljskim cvijećem i crvenim makovima uz nasip, iznenada je pred Stefana istrčala nepoznata djevojčica. Zastali su zbunjeni oboje, za trenutak se pogledali, a onda je ona, sa zagonetnim osmijehom na čarobnom licu otrčala dalje, ostavljajući ga zbunjenog da stoji. Njemu se učinilo da je ona samo prolebdjela pored njega, u prekrasnoj haljinici, bosonoga, lepršava, gotovo ne dotičući tlo i izgubila se između mirišljavih stabala u dubini ulice lipa. Zbunjeno je stajao i dalje gledajući u smjeru kuda je djevojčica nestala, tražeći je pogledom među rijetkim prolaznicima, pitajući se: je li to bio samo san ili je ta prekrasna mala vila koja je stigla niotkuda stvarno maloprije bila tu. Takvu prekrasnu djevojčicu Stefan do tada nikada nije vidio, sa krupnim zelenim očima i kosom boje meda.

Bio je juni, najljepši mjesec u gradu, mjesec kada cijeli kvart miriše na opojni miris lipovog cvijeta, naročito u tople večeri, ugodne zvjezdane noći, ali i u prozračna jutra. Mjesec u kome duvaju neki mlaki vjetrovi iz ravnice najavljujući dugo toplo ljeto.  Mjesec koji u ljudima budi nadu, neku unutrašnju sreću i mir.  Taj gradić, bolje rečeno oveća varoš, bio je čudesno dražesan. Prostirao se na obalama tihe rijeke, s lijeve strane u ravnici, s nekoliko malih šorova i razbacanih usamljenih kuća, a s desne većim dijelom penjući se na brežuljke, blage i zaobljene, obrasle zelenilom i najljepšom ulicom - ulicom lipa. Taj ljupki gradić, ustvari, činilo je ono što se nalazilo na desnoj strani, s nekoliko interesantnih starih ulica koje su se blago spuštale prema rijeci, sa velikim crkvenim zvonikom, trgovinama, školama i jednim bioskopom.

Stefan je volio u predvečerje, i ne samo tada, satima sjediti na obali rijeke i pecati. A kada bi se rojevi zvijezda počeli kačiti po modrom nebu, upućivao se preko livade, kroz visoku travu i poljsko cvijeće, pa preko pruge i nasipa u ulicu lipa gdje se nalazila njegova kuća. Poznavao je grad kao svoj džep i sve ljude u njemu, zato mu je i bio zagonetan susret s nepoznatom djevojčicom.

- Ko je ona? -  zapitao se naglas. -  Kako to da je do sada nisam vidio?

Isto veče nekoliko puta je s društvom ukrug prošetao korzom, uporno tražeći djevojčicu s rijeke. Nje nije bilo. Pretražio je pogledom svaku grupicu onih koji stoje ili sjede po klupama ili zidićima. Zavirio na nekoliko terasa, prošao parkom kasnije sam, ali ništa. Nije je bilo. Već je pomislio da je taj susret s njom bio samo san.

Desetak sljedećih dana Stefan je uporno tražio nepoznatu djevojčicu, raspitivao se kod prijatelja da li ju je neko primijetio u gradu, ali bez uspjeha. Niko ništa nije znao. Čak su ga pomalo počeli i zadrkivati.

- Romeo, a kako je izgledala ta tvoja tajanstvena ljepotica?  - pitali su ga. - Umiješ li ti, tetrijebe, bar da je opišeš?

- Bila je prelijepa - odgovarao je kratko.

- To nije dovoljno. Kakvo je imala lice, kosu...? - zapitkivao je njegov drugar Luka. - Opiši je malo bolje. Možda smo je negdje primijetili, pa da ti pomognemo.

- Bila je kao anđeo, Luk - odgovarao je Stefan. - Imala je dugu zlatastoplavu kosu, krupne zelene oči, bila je bosonoga...

- Ha, nismo je vidjeli, drugar - dodavao je Nikola. - Traži dalje kad ti je toliko stalo.

I on ju je i dalje povremeno tražio svuda po gradu. Znatiželjno, uporno, ljubopitljivo. Ej te lude nježne godine. Magareće.

Onda mu se dogodilo nešto slično.

Jednog dana dok je stajao na obali i mijenjao mamce na udicama u meku zemlju pobodenih ribarskih štapova, iznenada, kada se najmanje nadao tome, ugledao ju je opet. Trčala je preko cvjetne livade uz rijeku i nasip prema Tvornici tekstila, tankovita, lepršava na povjetarcu, u nekoj novoj crvenkastoj haljini sa bijelim pojasom i zlatnom kopčom. Primijetio je kako haljina dolje pri šavu poruba ima jedan širi bijeli dio, zatim malo uži crveni, pa opet uski bijeli, a ostalo sve crveno, kratke rukave sa isto tako bijelim trakama na kraju, i kako lijepo leprša na vjetru kao i njena kosa. Trava je bila visoka, do koljena, za kosidbu, puna cvjetova, buba i leptirova. Njene noge sa šarenim dokoljenicama tako su lako doticale zemlju, pa je izgledalo kao da lebdi iznad tog šarenog livadskog ćilima. Njemu se učinilo, u tom trenutku zanosa, da se sve ispred nje pokorno miče, i bilje i životinje, cijeli svijet, samo da joj napravi što slobodniji put. I kao da se sve u tom trenutku okrenulo naglavačke, livada, zgrade, visoki tvornički dimnjak, zelene krošnje stabala, rijeka, čak i plavo nebo sa Suncem, samo je ona bila u normalnom položaju - uspravna, ljupka i pomalo nestvarna.

A sve je trajalo tako kratko. Stefan je opet stajao nepomično, pomalo izgubljeno, zatečen tim trenutkom, nespreman da učini bilo šta. Ta ljupka djevojčica pojavila se tako iznenada, niotkud, tiho. I dok je trčala pored njega, malo podalje, on je gotovo nesvjesno uspio samo da dovikne jedno poluglasno:

- Hej!

Djevojčica se polako okrenula, opet čarobno nasmiješila, blago mahnula rukom i produžila da trči. Gledao je za njom i divio se toj slici, a srce mu je stalo uzbuđeno da lupa. Kada se njena vitka figura na kraju izgubila dolje kod tvorničkog kruga, njemu je bilo žao što i sam nije potrčao za njom. Pogledao je zatim u osunčano nebo, pa u rijeku i livadu, nakon čega mu se sve oko njega učinilo nekako ljepše, kristalno čistije, ali i tiše. Osjećao je kako se sve vraća u normalan položaj, ali i da nešto nedostaje. Neka mala vatrica tinjala mu je u srcu i bio je svjestan da je to zbog djevojčice zlataste kose u crvenoj haljini koja je kao najljepši proljećni leptir upravo prolebdjela livadom pored rijeke.

- Vidio sam je ponovo, Luk - povjerio se Stefan svom najboljem drugaru. - Opet...

- Gdje si je vidio? - znatiželjno ga je prekinuo Luka.

- Na livadi. Na livadi pored rijeke gdje obično pecam.

- I?

- Ništa. Projurila je kao vjetar. Uopšte se nisam snašao.

- Kako? Zašto je nisi zovnuo?

- Jesam. Kasno. Samo je mahnula rukom i nastavila dalje. Kao da trenira trčanje.

- Možda. Ali vidim da si se ti zatalambao u tu tvoju zlatokosu, drugar.

- Ma, ne. Nešto me tjera da saznam ko je ona - slaga Stefan.

- Nije to ni loše. Zaljubljen si u nepoznatu. A možda si sve to samo sanjao. U našim godinama kaže ujak Rade...

- Ma nisam sanjao. Gotovo sam siguran da nije iz našeg grada. Nekome je došla u posjetu.

- Ne znam. Ali se nadam da će te to proći - tješio ga je Luka. - U našim nježnim godinama kaže ujak Rade...

- Ma bježi i ti i tvoj ujak Rade - ljutito odbrusi Stefan i produži niz trotoar duboku udišući miris lipa.

Opet su se nizali dani i noći, bližio se kraj juna, a Stefan je i dalje dolazio na rijeku nadajući se da će ponovo ugledati tajnovitu djevojčicu. Ali nje nije bilo. Već je bezbroj puta pomislio kako se međusobno mimoilaze: dok ona možda trči pored rijeke, on je na drugom mjestu, dok on peca i stoji zamišljen na obali, ona je u gradu.Više se nije raspitivao za nju. Sve je čuvao u svom uzburkanom srcu, kao neku majušnu meku i toplu ptičicu, osjećajući kako ga ona golica. Nema boljeg skrovišta od ljudskog srca. I dalje je po gradu potajno u svakom pogledu tražio njene oči, ispod svake zlatastoplave kose njen ljupki lik.

Eno je, činilo mu se dok je koračao ulicom iza grupe djevojčica i gledao u neku zlatastoplavu kosu, to je ona. To je njena figura, gipki hod srne, crvenkasta haljina, šarene dokoljenice... Ej, pa šta je ovim djevojčicama ove godine? Kakva je sada ovo moda? Otkuda odjednom toliko crvenkastih haljina i šarenih dokoljenica? Zar se sve moraju oblačiti isto ili slično?

Onda je s dječacima naveče sjedio na kamenom zidiću parka gledajući u povorku šetača na korzu koja je lagano prolazila ulicom gore i isto tako polako vraćala nazad.

?Zar ta djevojčica stalno negdje trči?", razmišljao je Stefan. ?Zar i ona nema potrebu kao druge djevojčice da prošeta korzom i da se pokaže?"

- Hej, Romeo, nađe li ti tu tvoju zlatokosu? - zadirkivao ga je Siniša.

- Ma pusti me. Ne interesuje me više - lagao je Stefan.

- Možda si sve umislio - dodao je Nešo. - A možda je nakratko boravila ovdje kod nekog i već otputovala.

- Biće ipak da je njegova pjesnička duša sve to uobrazila. Kakva tajnovita djevojčica kad poznajemo svaki cvijet u našem vrtu - dodao je Luka.

- Pusti ti njih, drugar - javio se Nikola. - I sanjaj, brate. Šta ima ljepše od sna.

- Šta daš da ti otkrijem ko je i gdje ona? - šalio se Siniša. - Vjeruješ?      

- Ne, ništa ti ne vjerujem. Pogotovo tebi. I pustite me.

Te posljednje junske večeri bile su posebno lijepe u gradu. Tople, s mirsom lipa, s mnogo mladih tek stasalih djevojčica, koje su svake godine nakon oštrih zima odbacivale svoju zimsku garderobu i kao najljepši cvjetovi procvjetavale u laganim haljinama i kratkim suknjicama. Sve ljepša od ljepše. Nasmijane, vesele, brbljive, kao svaka mladost.

I, opet, jednog popodneva, vozeći se nasipom svojim novim biciklom, Stefan je ugledao nepoznatu djevojčicu. Sredinom rijeke, uzvodno, plovio je čamac. Ona je stajala na pramcu dok je nepoznati muškarac ravnomjernim pokretima veslao. Rijeka je bila mirna, sa tek primjetnim vjetrom, pa, ipak, njena kosa i haljinica lagano su lepršali. Nije moglo biti greške - to je bila ona, mada je čamac bio podaleko od obale.

Zaustavio je bicikl i netremice pratio njihovo kretanje. A kada je čamac malo odmakao naprijed, on je vozeći se na biciklu počeo da ih prati.  Promicala su stabla vrba i topola, letjele preplašene ptice, neki pas je pretrčao nasip, dječaci su šutali loptu na livadi, ali Stefan je vidio samo čamac i zagonetnu djevojčicu na njemu. Ona je i dalje stajala mirno, očito uživajući u tome, jer ni jednom nije pogledala ni lijevo ni desno.

Odjednom je čamac zastao. I Stefan je spustio noge na zemlju opkoračivši bicikl. Djevojčica je i dalje kao sfinga stajala na pramcu čamca. Onda se začuo zvuk motora. Prokleti motori. Čovjek je uključio motor i čamac je velikom brzinom počeo da reže zelenu rijeku i grabi naprijed. Stefan je brzo počeo da okreće pedale, svom snagom, sve brže i brže. Vidio je kako se djevojčica spušta i sjeda na vrh čamca, kako se njena kosa talasa na vjetru i kako čamac sve većom brzinom odmiče prema sjeveru. Bio je sve dalje i dalje, sve manji...

Stefan se nemoćno spusti na zemlju i leže na leđa. Bio je sav mokar od znoja. Neki veliki šareni leptir zaigra mu oko glave, u dubini neba primijeti kako je gotovo na mjestu lebdjela neka ptica širokih krila, dok su se u polju čuli glasovi dječaka. Zvuk čamca se izgubio što je značilo da je bio veoma daleko. Opet nije sreo i upoznao djevojčicu.

- Gdje si bio? - doviknuo mu je Luka pri povratku.

- Na rijeci. Vozio sam se malo nasipom.

- Tražio vilu?

Stefan samo odmahnu rukom i ubrza biciklom niz ulicu.

Prošao je cijeli juli, došao i avgust, vreo, pomalo tih. Grad je nekako opustio i postao utišan u svakom pogledu. Samo je rijeka oživjela jer se na nju spustio cijeli grad i svako željan osvježenja u njenoj čistoj vodi.

- Stefane! - začuo je jednog dana prije nego što je stigao s obale da skoči u duboki vir.

Okrenuo se i ugledao Nikolinu.

- Nikolina!!! - obradovao se Stefan. - Otkuda ti tu? Zar nisi u Parizu?

- Nisam već dugo. Oko dva mjeseca. Spremam ispite ovdje kod kuće.

- Kako to da te nisam sreo?

- Imala sam mnogo obaveza, a nisam stalno ni bila u gradu. Sjedi malo s nama.

Sjeo je u travu pored nje i nekoliko djevojaka. Sve su bile mnogo starije od njega, studentkinje. Jedna od njih razgledala je neke fotografije vraćajući jednu po jednu u kutiju. Njegovu pažnju odjednom je privukla fotografija s rijekom i čamcem.

- Izvinite, da li mogu da pogledam tu fotografiju koju držite? - zamolio je djevojku.

- Naravno - odgovorila je ona pogledavši ga znatiželjno.

Uzeo je fotografiju i ostao bez riječi. Na njoj su bili rijeka, čamac, na čamcu djevojčica u crvenkastoj haljinici s bijelim obrubom i velikom zlatnom kopčom, zlataste kose, nasmijana, raširenih ruku, kao da ga doziva i prkosi.

- Ko je ovo? - upitao je uzbuđeno.

Javila se jedna djevojka sa lijepom plavom kosom gledajući ga pavo u oči.

- Simona, moja sestrična.

- Sviđa ti se? - upitala je Nikolina sa zagonetnim osmijehom na usnama. - Poznajem je. Bila je tu s nama cijeli juni i polovinu jula.

- Sada je na moru - dodala je djevojka.

- A gdje živi ona? - upitao je Stefan ne dižući pogled s fotografija koje je sve brže pregledao i sa kojih ga je gledalo prekrasno Simonino lice.

- U Parizu, naravno. I ja tamo studiram.

Nije više progovorio ništa. Ni čuo. Samo je i dalje gledao fotografije, sve pažljivije, sporije, u krug.

   A sa svake od njih gledale su ga prekrasne Simonine oči.

  

  

 PRVA LJUBAV

 

 

 

 

 

Dozrijevaju male smokve u našem vrtu pored mora. Vidim to odmah po našem dolasku, čim sam pretrčala veliku terasu i nagnula se na ogradu. Terasa je prekrivena lišćem, sitnim grančicama, starim novinama koje je vjetar donio iz susjednih kuća, a uz zid su izrasli visoka trava i korov, pomalo već požutjeli od ljetne vrućine. Vidi se da dugo nismo boravili ovdje.

Pet malih stabala smokava u pravilnom redu, gotovo jednake veličine, glatke kore, lijepo razgranate, kao da me zovu da se što prije popnem među njihove grane. A odmah tu ispod visokog zida od klesanog kamena, preko pješčane stazice koja razdavaja naše dvorište od mora, kao iskrice svjetlucaju odbljesci sunčanih zraka na mirnoj i azurno plavoj površini mora. U vrtu je i nekoliko stabala patuljastih maslina, dvije palme, kameni sto s klupama, roštilj i moja ljuljačka bez sjedalice koju smo zajedno s lancima na kraju prošlog ljeta i preko zime spremili u vikendicu.

Želim odmah da posjetim moje male smokve i uberem par zrelih plodova, možda kroz željeznu kapiju da otrčim i na pješčanu plažu, ali me u toj namjeri prekida majčin glas:

- Milice, dijete! - cvrkuće moja mama. - Pomozi mi da ove stvari unesem u kuću.

I, šta mogu. Male smokve će morati da sačekaju. Prilazim kolima iz kojih tata istovara stvari. A njih je veoma mnogo. Šta sve nismo ponijeli i nije mi jasno kako je sve to stalo u kola. Eto zašto je meni bilo neudobno tokom cijelog dugog putovanja. Unosimo sve te stvari i bez nekog reda ostavljamo u kući. Znam da će tata posljednje skinuti naše bicikle s krova auta.

- Milice, Milice! - ljuti se mama. - Pazi kuda gaziš.

Primijetila je da sam nepažnjom zgazila jedan cvijet uz stazu. A nema nikoga na svijetu da više voli cvijeće od moje mame. To je cvijeće do našeg dolaska plijevila i zalijevala komšinica Jelena. Sada će mama kada se vide i pozdrave da joj u znak zahvalnosti uruči mali poklon, koji je dugo birala i već odavno namijenila.

- E, baš se rastrgnula - ljuti se tata. - Kao da joj je bilo teško počistiti terasu, a možda malo počupati i travu uz zid. Ne bi joj ruke otpale.

Znam ja njega. Sada će on to brzo učiniti. Uzeće rukavice, metlu, alat... i nakon kratkog vremena terasa će bljesnuti novim sjajem. A onda će još danima, kada se bude činilo da je sve već urađeno i na svom mjestu, moj vrijedni tata dugo cunjati oko kuće, nešto popravljati, bojiti ogradu i na kraju popeti na krov da namjesti crijep koji je bura pomjerila, a mama će odozdo ukočena i prestravljena da kuka i da ga moli da siđe.

- Kao da je tebi to nužda - reći će brižno mama. - Plati majstora koji to zna.

Tata će na kraju, kada se učini da više zaista nema šta da se radi, ili kada se umori, zadovoljno sjesti za sto na terasi, otvoriti pivo i dugo mirno gledati u plavetnilo mora. Onda će mu se pridružiti i mama, a na mene niko neće obraćati pažnju.

Zru male smokve u našem vrtu. Jutro je, ljetno, toplo, plavetno i lijepo. Otvaram oči probuđena glasovima s duge pješčane plaže. Kroz odškrinuta vrata, preko balkona, iz svoje sobe i kreveta, vidim kako djevojčice i dječaci žure da se popnu i spuste niz tobogan. Njihov smijeh je radostan i glasan. Svih pet stabala smokava prekriveni su gustom mrežom. To je tata poranio da ih zaštiti od drskih kosova koji neumorno jurišaju da kljucaju njihove male svijetle oči. Tako baš uvijek kaže moj tata. Kao da smokve zaista imaju male svijetle oči. Ne razumijem ga baš dobro, ali nije ni važno. Njegova ljubav prema tim stablima koje je sam zasadio je velika. Istina, pomagao mu je i djed, ali on je samo odabrao sadnice i odozgo s terase nadgledao cijeli posao, da sve bude kako valja, dajući uputstva kolike rupe da se iskopaju, koliko humusa da se doda i kako, na kraju, da se pobodu štapovi uz krhka stabla.

Skačem iz kreveta i trčim u prizemlje. Brzo završavam doručak sa željom da što prije odem na plažu. Stalno razmišljam o Stefanu. Jedva sam čekala da dođemo na more. Naše poznanstvo od prošlog ljeta trajalo je veoma kratko - samo jedan dan. Mi smo se spremali za povratak s ljetovanja, a on i njegovi su tog dana tek doputovali. Kuće su nam podalje jedna od druge, pa zato ga sinoć, ako su i oni došli, nisam mogla vidjeti.

Na plaži je živo i veselo. Na sve strane glasovi i smijeh, naročito djece. O gužvi i da se ne priča. Uvijek je tako. Svi već ujutro rano porane da zauzmu mjesta, rašire svoje ležaljke i peškire za sve, a onda pomalo kasnije dolaze na ta svoja zauzeta mjesta. Već tamo dalje od pješčane plaže na kamenitoj obali nije tolika gužva. Moguće je naći i neko usamljenije mjesto. Još dalje nalaze se lijepe uvale u koje odlaze oni sa barkama.

Obilazim plažu cijelom dužinom i nazad, ali Stefana nema. A kako i da ga primijetim u toj masi i mravinjaku, kada se čini kao da su svi isti. Šta se to sa mnom događa? Ne mogu da objasnim. Baš blesavo. Djevojčica juri dječake, rekao bi zajedljivo moj rođak Nešo. Ali, baš me briga, mislim, samo da ugledam Stefana. Uostalom, niko i ne zna za tu moju malu tajnu. Ko zna zašto ja zvjerlam. Malo se ljudi ovdje međusobno poznaje. Čuju se mnogi jezici, neki od njih meni i nepoznati. Mnogo je glasova djevojčica i dječaka, ali ne i Stefanov.

Velika vrućina tjera me da zaplivam u moru. Kakva ljepota! Ravnomjerno zamahujem rukama dok se udaljavam od obale. More je kristalno čisto, toplo me miluje i osvježava, dok se zlatne iskrice sunca lome i odbijaju od njegove površine. Plivam daleko i razmišljam kako samo koju godinu unazad nisam znala plivati, kako su me mama i tata učili toj vještini, a kada sam i proplivala, nisu mi dozvoljavali daleko od sebe. Sada više ne brinu. Jesam li ja to stvarno narasla? Mama i tata su gore na terasi zaokupljeni nekim svojim razgovorom, a ja potajno tražim Stefana, svoju simpatiju. Plivajući nazad vidim u dubini jata velikih riba i jednu morsku zvijezdu na pijesku u dubini. Neka je. Zaroniću po nju poslije.

Kasnije ležim nauznak na sitnom pijesku zaronjenog pogleda u plavom nebu posmatrajući galebove kako kruže u mirnom letu. Osluškujem glasove pored sebe. Ne dižem glavu, ali slušam.

- Ti si nemoguće dete! - kori mama sina. - Zašto se ne ugledaš na Stefana?

- Ali, mama... - razvlači nadugačko dječak.

- Nema tu nikakvog ali, ali. Tačka! - kaže ljutito žena. - Ne ideš i gotovo. To je opasno. Ostaješ tu.

Krajičkom oka gledam snuždenog dječaka i na neki način mi je žao što neka njegova želja nije ispunjena. A ko je Stefan, mislim i pitam u sebi. To sigurno nije moj poznanik.

Dječak se potom vraća s velikim sladoledom i opet pokorno sjeda do majke. Lijep je, crnokos, pametnog lica. Ha, mogla bih i ja jedan, kažem u sebi i odlazim do prodavca sladoleda. Onda sjedim na peškiru i zadovoljno ližem slatku kupicu. Sunce nemilosrdno peče. Možda bi bolje bilo i ne izlaziti iz mora, toliko je toplo. Plivam ponovo. Dugo.

Kasno po podne, nakon ručka, opet sam na plaži. Sve dok Sunce ne počne da se spušta iza planine. Nema ništa ljepše od predvečerja na moru. Kupači, oni manje uporni, možda ogladnjeli, polako napuštaju plažu. Kao da i ne znaju šta propuštaju, kakvu ljepotu, ostavljajući svu tu blagodat i dragost, ne vidjevši je do kraja, a nikako je ne bi trebali propustiti.

More se umiri i postane ravno kao ogledalo. Nestane i najmanjeg daška vjetra koji stvara talase. Sve se utiša, a blago rumenilo prospe po njemu i sve zatreperi od zlatastog sjaja. Kao da se i ono sprema na počinak i odmor, dok se Sunce polako spušta za planinu, isprva sasvim lagano, a onda sve brže i brže. Na kraju, kada se velika crvena lopta spusti do samog vrha planinskog vijenca, započne njeno tonjenje s druge strane. Kao da neko sjajni zlatni novčić ubacuje u kasicu. Morska površina se još jače užari od rumenila, pa izgleda kao da je neko po njemu prosuo istopljeno zlato. Vraćaju se barke prema obali sa kupačima iz mnogobrojnih pješčanih uvala obraslih borovom šumom. Čuje se pjesma i glasan smijeh jer svi pokušavaju da nadjačaju zvukove motora.

Još sam na plaži i nemam uopšte želju da odem. Ostali su samo najuporniji. Iz daljine vidim grupicu djevojčica i dječaka koji idu prema meni. Neko od njih svira gitaru. Kada se približe, vidim da nikoga ne poznajem. Bučni i razigrani odlaze dalje. Smiju se i nadvikuju. Polako se podižem i spremam svoje stvari. Polazim kući. Pale se prva svjetla. Već je blagi sumrak.

To prvo veče, dok šetam s mamom i tatom rivom sa mnoštvom drugog svijeta, odjednom iz daljine sa strane primjećujem Stefana. Dok prolazim pored njega pomalo oborenog pogleda, namjerno tako, kradomice ispod oka promatrajući ga, plašeći se da me neće primijetiti, on mi se veselo javlja.

- Milice, ćao!

Sva uzdrhtala, uzbuđena, usplamtjela, kao da ću poletjeti stidljivo mu pružam ruku.

- Ćao! - prozborim tiho.

- Kad si stigla? - pita Stefan dok moji produžvaju koračati.

- Sinoć - odgovaram pomalo zbunjeno i kratko promatrajući dugonogu šmizlu pored njega s ravnom crnom kosom i upadljivim tamnim  naočarima na licu. ?Ko mu je sad' ova?", pitam se ljubomorno.

- Upoznaj moju Taru - prekida mi misli Stefan pokazujući na djevojčicu.

Nevoljko pružam ruku i ne gledajući djevojčicu nego mamu koja je zastala malo podalje sa širokim osmijehom na licu.

- Tara - kaže djevojčica s ozbiljnim izrazom lica.

- Vidjećemo se kasnije - kaže Stefan.

- Dobro - odgovaram hladno. - Vidimo se.

Tako je i bilo. Nakon maminog i tatinog zadirkivanja kako sam, eto, konačno našla svog princa, a ja se kao malo durila, pa oni prestali da me zezaju i odveli na terasu na sladoled, Stefan se zaista pojavio. Vidjelo se odmah da me traži. Bio je sam. Učtivo je pozdravio i zatražio od mojih da prošetam s njim. Oni su se složili. Naravno, mama nije propustila da me ne upozori na vrijeme i do kada se moram vratiti. Nikako ne smijem da se zadržim do kasno. Kao da i ona nije bila mlada i prvi se put zaljubljivala. I to sigurno ne u tatu. I kao da i ja ne bih mogla da se zadržim koji sat duže u šetnji. Ljeto je, na godišnjem smo odmoru, nema škole i učenja, nikakvih obaveza, pa zar ne bi moglo koji sat više, mama? Ne bunim se, ne pitam ništa. Pomalo zbunjena odlazim sa Stefanom.

Koračamo duž plaže, van gužve na rivi. Po pijesku sjede usamljeni parovi. Odozdo od hotela čuje se muzika. Osjeća se miris mora i borovine. Sasvim mali talasi zapljuskuju obalu pomičući pijesak i sitne oblutke. Neko svira gitaru i pjeva dok ga prate nevješti glasovi. On pjeva lijepo, milozvučno, zaista dobro. Stefan mi veselo priča o svojim doživlajima tokom godine, školi, drugarima, a i ja njemu. Spominjemo i naša ne baš česta pisma. Kao da smo se stidjeli jedno drugoga. Zbunjena sam, s nekom vatrom i rumenilom na licu, kao da gorim, nespretna i pomalo spetljana. Isto je i sa Stefanom, osjećam to. Kao da ne znamo šta bismo s rukama, s našim ustrptalim srcima i tijelima.

- A ko ti je ona Tara? - neodolivši upitala sam Stefana.

Zastao je, nasmiješio se, pogledao me pravo u oči i, kao da je osjetio moju malu ljubomoru, odgovorio:

- A, to, ne brini. Tara je moja sestričina iz Švedske. Ujak ju je poslao da kod nas provede ljeto, pa smo zajedno doputovali i na more.

Bilo mi je odmah lakše. Neki mali teret pao je s mojih grudi. Lice mi se razvedrilo, a neobjašnjivo olakšanje prostrujilo cijelim tijelom.

Ljeto je polako teklo svojim tokom. Svaki novi dan donosio je nešto novo i lijepo. I baš svaki je bio ispunjen do kraja, svaki trenutak za pamćenje. Doživljaji su se redali jedan za drugim. Kao da su žurili da se sustignu. Stefan me upoznao sa svojim društvom. Brzo sam se uklopila u tu veselu grupicu djevojčica i dječaka koji su došli na ljetovanje sa svih strana. Prihvatili su me kao da se poznajemo odavno. Zavoljela sam i Taru. Ona se trudila da govori što bolje srpski jezik, ali joj to nije baš uspijevalo. Bilo je komičnih situacija i dok su joj se drugi smijali, izbjegavala sam da joj to dam do znanja. Ona je to osjećala i zato se najviše vezala uz mene.

- Milice, ja mnogo umor od plivati - govorila je Tara. - Kako ti tako lako plivati?

- Opusti se, Tara - odgovarala sam. - Morska voda je tako gusta pa će te sama držati na površini.

Onda sam se okretala na leđa, umirivala i pokazivala kako se može mirno ležati na površini mora kao da se spava. Tara je bila srećna što se trudim oko nje.

- Ti, Milica, dobar devojčica - cvrkutala je Tara. - Ti doći u Švedska, ti moj sestra.

Jednog dana, sredinom avgusta, u predvečerje, Stefan me pozvao da se popnemo na brdo iznad naselja. Još nikada to nije učinio, a volio bi odozgo pogledati na kuće, plažu i more. Nisam znala koliko nam vremena treba za to, plašila sam se da ćemo ostati predugo, ali moje malo ludo srce koje je kucalo uzbuđeno na svaku njegovu riječ i osmijeh, nije moglo da odoli. Pristala sam i krenuli smo strmim puteljkom penjući se sve više i više iznad uskih uličica i crvenih krovova. Vidik je svakim trenutkom postajao sve ljepši. Pa, ipak, trebalo nam je gotovo sat vremena penjanja između suhozida, malih vrtova s maslinicima, ponekom polusrušenom kamenom kolibom i na kraju, na samom vrhu, crkvicom. Oko nje je bila mala zaravan ograđena masivnim kamenim zidom. A kakav se tek divan pogled pružao sa brda. Zaista bi bilo šteta ne posjetiti to mjesto. Činilo se da je naselje tu na dohvat ruke, ali nije bilo tako. Duga pješčana plaža u polukrug još je bila puna kupača, sitnih kao mravi. U daljini se vidjelo ostrvo, pusto, golo, bez raslinja, sa strmim obalama. Poneka jedrilica mirno je plutala sa svojim bijelim jedrima, dok su brzi gliseri koji su rezali morsku površinu ostavljali dugi bijeli trag i talase iza sebe.

Ovlaš, stidljivo, kao slučajno, dotaknula sam  Stefanovu ruku. On je gledao u daljinu zadivljen krajolikom. Zar nije osjetio moj dodir? O, jeste! Drhturila sam. Sva ustreptala kao lane. Kao da se zemlja pomicala ispod mene. Ali zbunjen je bio i moj lijepi dječak dok je uzimao nježno moju ruku. Pomalo nespretno, on me odjednom zagrlio, a zatim, prvi put u životu, osjetila sam topli poljubac na svojim mekim usnama.

Koliko smo to mi dugo ostali na brdu kod crkvice? Tek, rani sumrak sa purpurnim crvenilom na zapadu, odjednom nas je probudio i dao znak da je vrijeme za povratak. A onda smo kao poludjeli požurili da se što prije vratimo.

- Ma gdje si ti, derište jedno? - ljutito me dočekala mama idući vrtnom stazom prema meni. - Daću ja tebi, balavice jedna!

Stajala sam ukočeno. Ni makac. Šta će biti, biće. Šta mogu. U pravu je. Kriva sam. Otišla sam bez pitanja, zadržala se predugo, već je noć, a ona je sigurno umirala od straha čekajući me da se vratim s plaže, razmišljajući da mi se nije dogodilo kakvo zlo. Možda me je uporno i tražila, sva izbezumljena i uspaničena.

- Gdje si bila? - pitala je zamahujući rukom ali je i ne spuštajući.

- Sa Stefanom, na brdu, gore kod crkvice... - pokazivala sam rukom. - Nije se ništa desilo.

Prišao je i tata, moja zaštita, nasmijan, veseo, nekako zagonetan, kao da je sve vidio, kao da je bio na brdu i virio iza zida.

- Pusti je! Zar ne vidiš, kćeraka nam se zaljubila - rekao je zagrlivši me i privio uz sebe. - Došlo je i to vrijeme.

Pripijala sam se čvrsto uz njega obgrlivši ga objema rukama, kao uplašena ptičica koja je odjednom našla sigurnu zaštitu, u gnijezdu. Onda se i mama nekako toplo i dobroćudno nasmijala, naprosto otkravila, pogledala me duboko u oči i pomilovala po kosi. Nježno, toplo, s neizmjernom ljubavlju. Kakav iznanadni obrat.

- Prva ljubav - rekla je, a zatim uzela za ruku i povela u kuću.

Kao da sam ja mala djevojčica.

 

DJEVOJČICA TUŽNIH OČIJU

 

 

 

 

 

Krajem ljeta, s prvim žutim listovima i sve češćim kišama, u kuću do naše doseliše se novi stanari. Kuća je bila dugo prazna, zaključana, nekako oronula i zaboravljena u tišini. Djed Gustav, koji nam je branio da prvo beremo trešnje, zatim jabuke i na kraju dunje, žute, mirišljave, velike kao dinje, odselio se prodavši kuću. Prostrano dvorište sa popločanim stazama, aleje cvijeća i stara šupa u dnu, obrasla mahovinom, drvećem i pretrpana starudijom, postadoše naše omiljeno mjesto za svakodnevnu igru.

Moj drug Gaša, zvani Klupoder, stalno je imao nove ideje za igru. Cijelo smo ljeto proveli u tom dvorištu. Znali smo svaki kutak, svaku travku, svako drvo. Ali, pred početak školske godine Gašina tetka odvede Gašu na stanicu, a zatim u grad, gdje mu je živjela majka, i ja tako ostadoh sam. Usamljeno sam švrljao oko kuće i pronalazio stvari koje smo Gaša i ja izvadili iz šupe. Dozrijevale su dunje, lepršali prvi žuti listovi i sve češće padale kiše. Kuća do naše opet mi je postala neinteresantna, kao i kada je u njoj živio djed Gustav.

Jednog dana, pred veče, dok sam dugom stazom gurao obruč, pred kućom se zaustavio kamion pretrpan namještajem. Pobjegao sam u svoje dvorište i gledao preko visoke ograde. Grupa radnika istovarila je stvari, unijela ih u kuću i otišla. Drugi dan još nekoliko puta su dolazili i odlazili. Ujutro sam iz svoje sobe čuo glasove radnika koji su uređivali dvorište, a kada sam pogledao kroz prozor, kuća mi se učinila ljepšom. Ona je to i bila, jer su je radnici okrečili, a dvorište je bilo počišćeno i svijetlo kao umiveno.

Poslije nekoliko dana došli su i novi stanari. S nestrpljenjem sam očekivao da vidim hoće li imati dječaka, što sam žarko priželjkivao, ali imali su djevojčicu. Malu, sitnu, lepršavu kao pahuljicu. Vidio sam je isti dan. Bila je lijepa i nježna. Imala je plavu dugu kosu i bijelu haljinu sa tačkicama. Sjedila je u dnu dvorišta s lutkom u krilu i kao da svijet nije postojao oko nje. Ni da okrene glavu. Cio dan vrzmao sam se oko ograde, ali me ona nije primjećivala. Onda sam se dosjetio: šutnuo sam loptu preko ograde i zovnuo je:

- Hej!

Podigla je glavu i pogledala sasvim mirno i nezainteresovano prema ogradi.

- Dodaj mi tu loptu! - zamolio sam je zbunjeno.

Prišla je polako ogradi noseći moju probušenu loptu.

- Ti stanuješ tu? - upitala me pokazujući rukom prema našoj kući.

- Već dugo - odgovorio sam crveneći kao paprika.

- Ja sam Kaća.

Rekoh joj svoje ime.

- Mi smo se juče doselili.

- Znam.

- Vidio si?

- Da. Igrao sam se ranije tu u dvorištu s Gašom Klupoderom.

- Ko ti je to?

- Moj drug. Gavrilo Petrović, zvani Klupoder.

- Zbog čega su ga tako zvali?

- Ponavljao je tri puta isti razred.

- Tri puta?!

- Tri puta.

- Jesu li ga tukli?

- Nisu. Nije se bojao tetke s kojom je živio, a majka mu je bila u gradu.

Primijetio sam da ima krupne i tužne oči, kao da su u njima stalno suze, i dvije male jamice kraj usana kada bi se nasmijala. Mršave ruke s dugim prstima nježno su držale lutku koja joj je lijepo pristajala. Ispričala mi je dosta toga o svojoj mami i tati, koje je knjige pročitala i da će ići u isti razred kao i ja kada počne škola. Bila je brbljava, kao sve djevojčice.

Sutradan sam prešao u njeno dvorište. Opet sam se mogao igrati u staroj šupi, ali više nije bilo Gaše Klupodera, nenadmašnog pronalazača igara, već sam ih se morao ja dosjećati. Ništa nije bilo isto. Kaća je bila prava djevojčica i prva s kojom sam se družio. Nije znala ili nije htjela da se igra igara koje sam ja predlagao, već je htjela da u svakoj bude prisutna lutka. Trudio sam se jedno vrijeme da udovoljim njenim željama, iako mi se to nije sviđalo.

Jesen je brzo dolazila u našu varoš. Breze pod prozorom imale su sve manje lišća, svuda su mirisale dunje i jabuke, a rijeka iza kuće postajala je sve dublja. Stalno sam bio s Kaćom. Postali smo nerazdvojni prijatelji. Po cio dan provodili smo zajedno.

- Dosta mi je ovih igara! - rekoh jednog dana.

Kaća se trže i pogleda me svojim dubokim, tužnim očima. Bila je iznenađena. To od mene nije očekivala. Bolećiv osmijeh ukoči se na njenom licu, a one dvije jamice postadoše još ljepše. Gledala je čas mene čas svoju lutku, koja je bila uredna i lijepa kao i ona. Pokajah se zbog svojih riječi. Kaća je i dalje stajala preda mnom, mirna, oborena pogleda, skupljena u svojoj haljinici, činila mi se još nemoćnijom, manjom, ljupkijom.

- Ti... - promuca zbunjeno kao da će zaplakati.

- Idemo u zamak - rekoh brzo. Bojeći se da me ne preduhitri, dodadoh: - Ponesi i svoje igračke, svoju lutku.

- Strah me je visina.

- Ne moraš da se bojiš kada si sa mnom - rekoh važno.

Stari zamak nalazio se na najvećem brijegu iznad varoši. Nije služio ničemu, ali je bio dobro očuvan. S najviše njegove kule prostirao se lijep vidik sve do grada. Ljudi iz varoši rijetko su odlazili do njega, ali su zato izletnici često navraćali. O njegovim zidinama su kružile čudnovate priče, koje su kod nas djece izazivale jezu, a i stariji nisu ostajali ravnodušni. Dok je u varoši bio Gaša Klupoder, često smo odlazili gore. Čini mi se da on nije znao za nikakav strah. Život kod siromašne tetke nije milovao Gašu i on je još od malih nogu naučio da se ne plaši. Tako sam i ja zavolio zamak i s njim odlazio tamo. Ali od kada je Gaša otišao u grad, nisam išao nijednom.

Kaća i ja smo se dugo penjali uz brijeg. Dan je bio sunčan, bez ijednog oblačka. Iza nas je ostajala naša varoš, otkrivajući nove i nove krovove. Svuda je bilo mirno. Kaća je zastajkivala, okretala se, gubila igračke i vraćala se da ih pronađe, ali smo na kraju ipak stigli.

- Popećemo se na kulu - rekoh gledajući u visinu.

Kaća prvo začuđeno pogleda mene, a onda zidine kule.

- Ja ne smijem - reče tiho.

- Ne boj se, Kaća. Vidjećeš samo kako je to lijepo.

- Strah me je visine.

- Daj ruku! - rekoh pomalo drsko.

Poveo sam je uz kružne stepenice. Išla je polako, zastajkujući i morao sam da je vučem za ruku. Osjećao sam kako strah osvaja njeno tijelo. Ruka joj je bila vlažna a oči još veće i tužnije, kao da će iz njih svakog trenutka poteći suze. Mora da joj je srce jako kucalo dok sam je i dalje vukao stepenik po stepenik.

Odjednom, negdje ispod krova, probuđeni našim glasovima i koracima, preplašeno zalepršaše golubovi i iznad naših glava strelovito odletješe u daljinu. Kaćine tužne oči postadoše kao provalije. Veoma uplašena počela je da plače i bježi niz strme stepenice. U prvom trenutku nisam se od straha ni sam snašao i pustio sam njenu ruku. Bježala je sve brže i pri samom dnu spotakla i pala. Kada sam došao do nje, iz koljena joj je tekla krv. Plač je postajao sve jači.

- Ne boj se, Kaća - tješio sam je tiho.

- Krv...

- Pa šta?! Daj tu krpicu, previćemo ranu.

- Boli, boli... - plakala je ona, dok su joj se krupne suze slivale niz lice.

- Nije to ništa, vidjećeš...

- Šta je ono bilo?

- Golubovi. Oni su dobri.

- Ma ne vjerujem ti.

- Ma golubovi, kad ti kažem. Gaša i ja...

- Ti i taj tvoj Gaša Klupoder! - prekide me. - Mogli smo nastradati.

- Zar od golubova?

- Nisu to bili golubovi.

- Uh, što si tako nepovjerljiva! Dođi da ti pokažem.

- Neću.

- Kako ćeš onda znati da li su ili nisu bili golubovi?

- Nije važno.

- E, kako god hoćeš - rekoh pomalo drsko penjući se ponovo uz stepenice, ostavljajući je da sjedi na prvom stepeniku.

Uplašena da ne ostane sama, pošla je bojažljivo za mnom.

- Ti se ne bojiš?

- Ne - slagah. U stvari, iako sam znao da su to bili golubovi, osjećao sam pomalo strah.

Popeli smo se na vrh kule. Kaća je bila oduševljena. Na sve strane prostirao se veličanstven vidik. Znao sam da se plaši, ali je savladala strah zbog mene. Pokazao sam joj mjesto gdje su se skrivali golubovi. To ju je umirilo.

- Ti si dobar dječak - kaza u jednom trenutku pomilovavši me blago po obrazu.

Iznenadih se zbog toga. Nisam to očekivao od Kaće. Bilo je neočekivano, kao iz neba. Tako samo djevojčice znaju. I dok sam još osjećao vatru u obrazima zbog tih riječi i dodira, Kaća pritrča i obuhvati me rukama oko vrata. Vatra mi obuze cijelo tijelo. Bio sam zbunjen. Kao da sam padao s kule. Činilo mi se da letim čistim nebom zajedno s Kaćom držeći je za ruku visoko iznad varoši i rijeke koja je krivudala u daljinu.

A tu do mene stajala je djevojčica tužnih očiju u kojima se ogledalo plavo nebo, nježna mala Kaća, sva ustreptala, nasmijana, zanesena i oslobođena straha.

 

  PETROF

 

 

 

 

 

Djevojčica me je uzela za ruku i povela stepeništem u gornji dio njihove velike kuće.

- Pokazaću ti nešto - rekla je. - To moraš vidjeti.

Pošao sam stidljivo gledajući u svoje bose i prašnjave noge koje su ostavljale bijeli trag na besprijekorno čistim drvenim stepenicama. U poređenju s njom, ličio sam na pravo strašilo. Bilo me je sram. Šta ako se pojavi njena majka i vidi me u mojim ritama, prašnjava, raščupane kose, s praćkom u zadnjem džepu farmerki...? Ali tada nisam imao kuda. Ona me je uporno vukla uz lakirano stepenište i uskoro smo se našli u prostranoj polukružnoj sobi na mansardi, s velikim prozorima i otvorenim vratima kroz koja se, preko terase, vidio bujni park iza kuće. Guste zelene grane stabala dopirale su do samih stakala.

- Vidi! - pokazala je prema prozoru.