Zapisi

(Jedno pismo)

COVJEKU KOJI JE NESVJESNO, ALI ZAUVIJEK OSTAVIO TRAG U DUSI JEDNE SANJALICE...

Zamisljam koliko sam te "usokirala" svojim javljanjem. I oprosti mi, molim te, sto sam dala sebi slobodu da remetim tvoj mir, da budem tako impulsivna i direktna, sto je, ipak, neka nova osobina moje licnosti u odnosu na nekad cime i samu sebe iznenadjujem.

To je bilo jace od mene, priznajem. Ta silna potreba da saznam bilo sta o tebi nakon tolikih godina stvorila je, eto, mogucnost da te cak cujem, pa makar nas razgovor bio konfuzan kao sto je i bio (a kakv je mogao i biti s obzirom... na obzir?!). Mada bi bila zadovoljna vec i time da samo cujem bilo kakvu informaciju, izmedju ostalog ono najvaznije - da si dobro, ali bilo je sudjeno da se desi kao sto vec jeste.

U meni kao vizuelnom tipu i danas kristalno jasne slike teku poput filma pred mojim ocima, kao da je bilo juce. Ne iskljucujem mogucnost da intenzitet tvojih prozivljavanja tada, dok je svak od nas bio zatecen "na djelu" od onog drugog (a porivi bili slicni - ili mi se to samo ucinilo?!), sanjajuci svak od nas svoj san naslonjen na "prozor u svijet" svoje podstanarske sobice u kojim okolnostima snovi su jos jaci, intezivniji. Ali, nasavsi kasnije u knjizari kraj glavne poste u Rijeci (slucajno? - "malo morgen!") na tvoju "Larisu" - ja sam jednostavno bila zatecena onim sto sam otkrila citajuci je, a otkrila sam tebe. Time se klupko zanosa nastavilo uvecavati spoznavsi te i kroz tvoju poeziju. To je doprinijelo stvaranju jednog mozaika poput ikone pred kojom zastajemo s nijemim divljenjem i postovanjem, onda i danas - nepromijenjeno.

Sjecam se (istina, nisam mnogo pjesama napisala, tek onako za svoju dusu u nekim impresivnim trenucima...) svake svoje pjesme kad i kojim povodom je svaka od njih rodjena. Da li se i kod tebe desavalo isto? Bas zbog onog sto mi je "leglo" narocito, hoces li mi ikada "dosapnuti" kojim povodom je nastala pjesma

"I nocas neko tiho ulazi u moju sobu"?

Mozda sam neskromna, mozda su moja htjenja bila i ostala veca nego sto je stvarna pozadina te iste pjesme? Bez obzira da li je kako bih ja htjela ili pak nije - to je "moja" pjesma jer sam kroz nju i sa njom htjela zauvijek zadrzati u sebi (i uspjela sam u tome - hvala ti, Boze, na tom bogatstvu, jer svaki susret nas obogacuje na svoj nacin i ukoliko mu se istinski predamo) nezaboravne trenutke nasih svega par "susreta" preko prozora koji su vise bili protkani tisinom (koja je bila govor za sebe), nego rijecima, opijajuci se mirom i ljepotom u kasnim ljetnim nocima (... i samo se u daljini cula pjesma od Indeksa: "Samo jedan zivot imama...", trazeci odgovore na mnogobrojna pitanja upucena nebu, svojstveno nasim godinama tada (ali i danas, da), ali isto tako i srodnosti dusa meni otkrivenoj bas u toj potrebi za istim dozivljajem - osluskujuci nad otvorenim prozorima svojih podstanarskih soba sto nam to nebo ima da kaze... E moj, Jovice... mladosti moja... da li nam je u medjuvremenu nebo bar nesto uspjelo da kaze, pruzilo odgovore i da li smo zadovoljni njima??? Tako bih s tobom da poipricam... Imalo bi se o cemu, jos kako, "svega" 28 godina je iza nas od tada!

Ja zaista ne znam zasto danas ovo radim, ali do sada sam definitivno shvatila da nista u zivotu nije slucajno. Samo postupam po impulsima duha, a oni me vode tebi... Da te ponovo pokusam "otkriti", da saznam u kojoj si "fazi" i da li jos uvijek sanjas, da te mozda utjesim, ohrabrim, podrzim, a mozda je to i meni potrebno. Ko zna?! Tako malo znamo. Ljudsko znanje se mjeri kao do gleznja, ako je i toliko, a iskoristivost "sivih celija"? Zanemarljiva! Svega 8% u odnosu na kapacitet, ako je i toliko! Jednom ce nam biti sve jasnije, obecano je...

Mozda cemo jednom, u eventualnim buducim prepiskama kojima tezim iz dna duse, stvoriti zajednistvo, nesto poput "Dvije kotorske price!?!!!

Koja me to sila tjera da te pronadjem ponovo... I onog mladica u zanosu od nekada i srednjovjecnog gospodina od skora sa svim sto mu je zivot sobom nanio. Ali, ipak, jednog i istog u duhu (hocu da vjerujem da je tako) jer nasa unutrasnjost se ne mijenja sustinski, makar to bilo samo moje ubjedjenje. Samo se dopunjuje novim iskustvima, nekad lijepim, nekad manje lijepim, a koje zivot sobom nosi kao neminovnost toka stvari...

Ostajem zauvijek tovj duznik zbog onih par bisernih nocnih caskanja preko prozora, zbog zvjezdane prasine koja se pritom spustila s nebeskih visina i zauvijek nastanila u nekim zelenim predjelima mojih ociju...

Zbog tog tvog nesvjesnog dara meni - svjesno ti poklanjam nesto meni dragocijeno - otkrice Nikolaja Velimirovica (ako vec do sada nisi imao priliku za to?) - njegove molitve pune topline i duha. Upravo stoga ispunilo bi me jos vise ako to uspijem podijeliti s tobom, ako se "proljece" Nikolajeve poezije u prozi rascvjeta u najtananijim odajama tvoje duse na najuzviseniji nacin punocom svoje duhovnosti nesvakidasnje ljepote.

Od sada pa nadalje prizeljkujem jednom bar cuti eho tvog dozivljaja... knjige koju ti poklanjam i mnogo toga jos...

Tvoj saputnik u lutanjima

nebeskim prostranstvima...

P.S. Pratis li simbole? Korijen nasih imena je isti - kakva koincidencija?!

P.S.2 Da li si me dobro shvatio?... Najvece umijece u nasim zivotima je znati voljeti i znati prihvatiti stvari onakve kakve vec jesu. O tome bi se moglo pricati. Ovim ne zelim da nacinjem teme koje iziskuju posebne uslove da bi se o njima pricalo i koje su intimne, ali zelim da naglasim kao dodatak vec recenog: Svako od nas ima svoj put i bude onako kako vec moze da bude. Tvoja djeca su tvoja poezija i proza, prosla, sadasnja, buduca. Tvoja djeca su i svi oni koji te vole kroz ono sto si im pruzio. Tvoje dijete, u krajnjoj liniji, sam i ja... Da li me razumijes, da li ti je to jasno? Molim se Bogu da me shvatis onako kako to sama zelim... Tako bi da te zagrlim i time potvrdim ovo o cemu ti pricam, a ja bih tvoj zagrljaj dozivjela kao odgovor da si shvatio sve, bas sve... I da to bude potvrda nijemog razumijevanja medju nama za sve receno, ali jos vise za sve sto nije receno, a ne mora ni da bude, jer rijeci cesto kvare ono sto nijemim govorom mozemo dozivjeti, naslutiti...

Ako sam bila isuvise posesivna, nasrtljiva, indiskretna - oprosti, nije mi to bila namjera ni u ludilu i ti to znas, osjecam...



			(Jedno pismo) COVJEKU KOJI JE NESVJESNO, ALI ZAUVIJEK OSTAVIO TRAG U DUSI JEDNE SANJALICE... Zamisljam koliko sam te "usokirala" svojim javljanjem. I oprosti mi, molim te, sto sam dala sebi slobodu da remetim tvoj mir, da budem tako impulsivna i direktna, sto je, ipak, neka nova osobina moje licnosti u odnosu na nekad cime i samu sebe iznenadjujem. To je bilo jace od mene, priznajem. Ta silna potreba da saznam bilo sta o tebi nakon tolikih godina stvorila je, eto, mogucnost da te cak cujem, pa makar nas razgovor bio konfuzan kao sto je i bio (a kakv je mogao i biti s obzirom... na obzir?!). Mada bi bila zadovoljna vec i time da samo cujem bilo kakvu informaciju, izmedju ostalog ono najvaznije - da si dobro, ali bilo je sudjeno da se desi kao sto vec jeste. U meni kao vizuelnom tipu i danas kristalno jasne slike teku poput filma pred mojim ocima, kao da je bilo juce. Ne iskljucujem mogucnost da intenzitet tvojih prozivljavanja tada, dok je svak od nas bio zatecen "na djelu" od onog drugog (a porivi bili slicni - ili mi se to samo ucinilo?!), sanjajuci svak od nas svoj san naslonjen na "prozor u svijet" svoje podstanarske sobice u kojim okolnostima snovi su jos jaci, intezivniji. Ali, nasavsi kasnije u knjizari kraj glavne poste u Rijeci (slucajno? - "malo morgen!") na tvoju "Larisu" - ja sam jednostavno bila zatecena onim sto sam otkrila citajuci je, a otkrila sam tebe. Time se klupko zanosa nastavilo uvecavati spoznavsi te i kroz tvoju poeziju. To je doprinijelo stvaranju jednog mozaika poput ikone pred kojom zastajemo s nijemim divljenjem i postovanjem, onda i danas - nepromijenjeno. Sjecam se (istina, nisam mnogo pjesama napisala, tek onako za svoju dusu u nekim impresivnim trenucima...) svake svoje pjesme kad i kojim povodom je svaka od njih rodjena. Da li se i kod tebe desavalo isto? Bas zbog onog sto mi je "leglo" narocito, hoces li mi ikada "dosapnuti" kojim povodom je nastala pjesma "I nocas neko tiho ulazi u moju sobu"? Mozda sam neskromna, mozda su moja htjenja bila i ostala veca nego sto je stvarna pozadina te iste pjesme? Bez obzira da li je kako bih ja htjela ili pak nije - to je "moja" pjesma jer sam kroz nju i sa njom htjela zauvijek zadrzati u sebi (i uspjela sam u tome - hvala ti, Boze, na tom bogatstvu, jer svaki susret nas obogacuje na svoj nacin i ukoliko mu se istinski predamo) nezaboravne trenutke nasih svega par "susreta" preko prozora koji su vise bili protkani tisinom (koja je bila govor za sebe), nego rijecima, opijajuci se mirom i ljepotom u kasnim ljetnim nocima (... i samo se u daljini cula pjesma od Indeksa: "Samo jedan zivot imama...", trazeci odgovore na mnogobrojna pitanja upucena nebu, svojstveno nasim godinama tada (ali i danas, da), ali isto tako i srodnosti dusa meni otkrivenoj bas u toj potrebi za istim dozivljajem - osluskujuci nad otvorenim prozorima svojih podstanarskih soba sto nam to nebo ima da kaze... E moj, Jovice... mladosti moja... da li nam je u medjuvremenu nebo bar nesto uspjelo da kaze, pruzilo odgovore i da li smo zadovoljni njima??? Tako bih s tobom da poipricam... Imalo bi se o cemu, jos kako, "svega" 28 godina je iza nas od tada! Ja zaista ne znam zasto danas ovo radim, ali do sada sam definitivno shvatila da nista u zivotu nije slucajno. Samo postupam po impulsima duha, a oni me vode tebi... Da te ponovo pokusam "otkriti", da saznam u kojoj si "fazi" i da li jos uvijek sanjas, da te mozda utjesim, ohrabrim, podrzim, a mozda je to i meni potrebno. Ko zna?! Tako malo znamo. Ljudsko znanje se mjeri kao do gleznja, ako je i toliko, a iskoristivost "sivih celija"? Zanemarljiva! Svega 8% u odnosu na kapacitet, ako je i toliko! Jednom ce nam biti sve jasnije, obecano je... Mozda cemo jednom, u eventualnim buducim prepiskama kojima tezim iz dna duse, stvoriti zajednistvo, nesto poput "Dvije kotorske price!?!!! Koja me to sila tjera da te pronadjem ponovo... I onog mladica u zanosu od nekada i srednjovjecnog gospodina od skora sa svim sto mu je zivot sobom nanio. Ali, ipak, jednog i istog u duhu (hocu da vjerujem da je tako) jer nasa unutrasnjost se ne mijenja sustinski, makar to bilo samo moje ubjedjenje. Samo se dopunjuje novim iskustvima, nekad lijepim, nekad manje lijepim, a koje zivot sobom nosi kao neminovnost toka stvari... Ostajem zauvijek tovj duznik zbog onih par bisernih nocnih caskanja preko prozora, zbog zvjezdane prasine koja se pritom spustila s nebeskih visina i zauvijek nastanila u nekim zelenim predjelima mojih ociju... Zbog tog tvog nesvjesnog dara meni - svjesno ti poklanjam nesto meni dragocijeno - otkrice Nikolaja Velimirovica (ako vec do sada nisi imao priliku za to?) - njegove molitve pune topline i duha. Upravo stoga ispunilo bi me jos vise ako to uspijem podijeliti s tobom, ako se "proljece" Nikolajeve poezije u prozi rascvjeta u najtananijim odajama tvoje duse na najuzviseniji nacin punocom svoje duhovnosti nesvakidasnje ljepote. Od sada pa nadalje prizeljkujem jednom bar cuti eho tvog dozivljaja... knjige koju ti poklanjam i mnogo toga jos... Tvoj saputnik u lutanjima nebeskim prostranstvima... P.S. Pratis li simbole? Korijen nasih imena je isti - kakva koincidencija?! P.S.2 Da li si me dobro shvatio?... Najvece umijece u nasim zivotima je znati voljeti i znati prihvatiti stvari onakve kakve vec jesu. O tome bi se moglo pricati. Ovim ne zelim da nacinjem teme koje iziskuju posebne uslove da bi se o njima pricalo i koje su intimne, ali zelim da naglasim kao dodatak vec recenog: Svako od nas ima svoj put i bude onako kako vec moze da bude. Tvoja djeca su tvoja poezija i proza, prosla, sadasnja, buduca. Tvoja djeca su i svi oni koji te vole kroz ono sto si im pruzio. Tvoje dijete, u krajnjoj liniji, sam i ja... Da li me razumijes, da li ti je to jasno? Molim se Bogu da me shvatis onako kako to sama zelim... Tako bi da te zagrlim i time potvrdim ovo o cemu ti pricam, a ja bih tvoj zagrljaj dozivjela kao odgovor da si shvatio sve, bas sve... I da to bude potvrda nijemog razumijevanja medju nama za sve receno, ali jos vise za sve sto nije receno, a ne mora ni da bude, jer rijeci cesto kvare ono sto nijemim govorom mozemo dozivjeti, naslutiti... Ako sam bila isuvise posesivna, nasrtljiva, indiskretna - oprosti, nije mi to bila namjera ni u ludilu i ti to znas, osjecam... I.